Ivan Matetić Ronjgov i „istarska ljestvica“

 
Shvativši rano da su u europsku glazbu u toku XIX. stoljeća duboko ušli elementi slavenske glazbe od Ruske (Ruska petorica), Poljske (Chopin), Češke (Smetana i Dvoržak), pa do naše kontinentalne Hrvatske (Dobronić, Gotovac itd.), uhvatio se u koštac sa prastarim netemperiranim izrazom kanta i sopnje naroda gornjeg Jadrana, Istrana, primoraca, bodula (za kojeg se mislilo da to pjeva narod bez sluha) kako bi i tu najoriginalniju slavensku glazbu uveo na europski koncertni podij.

Učiteljevajući po Istri u 6 škola kroz 4 godine pokušavao je dokučiti zakonitosti ovog starinskog dvoglasja kako bi ga mogao teoretski objasniti, te konačno zapisati u klasični notni sistem.

Slušajući, a i sam pjevajući te arhaične melodije došao je do nekih zaključaka.

·          da se taj melos kreće u razmaku od maksimalno 6 tonova u malim i umanjenim tercama,

·          da završava frigijskom kadencom na unisonu ili oktavi, dakle heksakordalni sustav,

·          da su te pjesme u toj heksakordici različite po nizanju cijelih i polutonova. Neke se kreću: 

a) u skoro temperiranom heksakordu od u C-duru gledano od tona e do c bez alteracija (pjesme zapadne Istre na debelo i na tanko)

b) druge u tom heksakordu imaju alterirani V. stupanj b,

c) treće u toj sklali imadu 2 alteracije IV. i V. stupanj as i b,

d) sve pjesme s ove strane Učke imaju alterirani IV., V. i VI stupanj – as, b i ces.

 
Na temelju tog saznanja stvorio je teoriju o tzv. „istarskoj ljestvici“, nizu od 6 tonova, podijelivši je u 4 tipa.
Ovim sistemom zapisane narodne melodije temperirane su konstrukcije i pjevanje i sviranje po njima daleko je od onog pravog netemperiranog pjevanja ali dojam je da je takvo pjevanje specifično istarsko-primorsko.

Peti tip istarske ljestvice sa dvostrukim alteracijama IV, V i VI. stupnja, dakle e, f, ges, ases, heses, ceses. No tako zapisane melodije su u njegovo vrijeme bile teško čitljive i za klasično pjevanje predisonantne, pa je Matetić radije koristio sistem ovih četiriju ljestvica koje su jednostavnije za pjevanje, dakle „temperirane“.

Teoriju o „istarskoj ljestvici“ fiksirao je Matetić 25-tih godina prošlog stoljeća zatvorivši se sam na jednom imanju podno gradića Veprinca na obroncima Učke, iznad Opatije gdje je dolazio i kao učitelj na izlete.

Sa ovom teoretskom postavom „istarske ljestvice“ omogućio je sebi i drugima da lakše bilježe (kad još nije bilo magnetofona!) tu arhaičnu glazbu i tako je pokušaju spasiti od nestajanja.